TEKSTOVI

RIJEČ NA OBNOVITELJSKOJ SKUPŠTINI “PREPORODA” 1990.

Muhsin Rizvić

 Poštovane dame i gospodo, cijenjeni gosti,
 
Mi danas prisustvujemo jednom značajnom, historijskom trenutku naše kulturne renesanse. Sudjelujemo u činu oživljanja društva “Preporod” kao matice okupljanja, ne samo Bosanskih Muslimana nego i naših sunarodnika u drugim krajevima Jugoslavije, te iseljenika na sve četiri strane svijeta. Postavljamo osnove integracije naših stvaralačkih snaga na plemenitom poslu njegovanja, razvijanja i proučavanja naše kulture i povijesti, nauke i umjetnosti. I sve to u ravnopravnom i plodotvornom odnosu sa kulturama i znanstvenim dostignućima drugih naroda i civilizacija.

Mnogi od vas, koji su bili djeca poslije rata i ne znaju da je u obnovljenoj Jugoslaviji, 1945. godine, oživljen rad svih predratnih kulturno-prosvjetnih nacionalnih društava, te je od nekadašnjeg
“Gajreta” i “Narodne uzdanice” stvoreno muslimansko društvo “Preporod”, sa višestrukim značenjem pojma koje je ponijelo u svom imenu. Taj pojam je u sebi nosio sjećanje i sadržavao vezu sa
bosansko-muslimanskim kulturno-prosvjetnim preporodom na prijelazu XIX i XX stoljeća, u vremenu smjenjivanja historijskih epoha i punog afirmiranja narodnih bitnosti i obilježja: narodnog jezika i
historije, narodne književnosti i kulture, rada za narod s pogledom u budućnost napretka, otvaranje za tekovine zapadne kulture, civilizacije i nauke. Naslovni pojam društva “Preporod” donosio je sa
sobom i kulturno-političko spajanje Bosanskih Muslimana, prevladavanje međuratnih nacionalno-političkih opredjeljenja muslimanske inteligencije, nasuprot kulturnom i duhovnom jedinstvu
njihova naroda, koji, poučen tragičkim iskustvom ratnih stradanja, nije mogao ništa drugo biti nego jedinstven, samobitan, muslimanski.
Pokazalo se, međutim, u toku kratkotrajnog postojanja poslijeratnog “Preporoda”, da je ovo društvo osnovano sa namjerom okupljanja Bosanskih Muslimana na programu nove socijalističke vlasti, pri
čemu je kultura bila podređena političkim ciljevima. A kako su politizaciji i unitarizaciji kulture smetala nacionalna obilježja, “Preporod” je ukinut, zajedno sa “Prosvjetom” i “Napretkom”, godine 1949, na insistiranje izaslanika Ministarstva prosvjete, na jednoj sjednici tzv. Koordinacionog odbora, čak, kako to arhivski dokumenti svjedoče, uprkos protivljenju predstavnika društava, koji su dokazivali
da takvu odluku mogu donijeti samo njihove skupštine.

Bosanski Muslimani tada su se našli u položaju naroda koji životno egzistira, a nacionalno ne postoji, naroda ugroženog asimilacijom, u opasnosti da izgube ono što jesu i što historijski imaju i pretope se u
one narode koji oni nisu. Nešto ranije, godine 1947, ostali su bez imena iznesenog iz rata i predratnih vremena, koje je netragom iščezlo iz zvanične upotrebe, ukinuti kao jugoslavenski narod; a te godine 1949. ostali su i bez svoga kulturno-prosvjetnog društva, jedine bar nominalno svoje nacionalne institucije, i to je trajalo punih četrdeset godina. I to u otvorenom jazu novog, sektaško-ideološkog,
raskola medu muslimanskom inteligencijom i novog odvajanja od većine muslimanskog naroda. Ime nam je, nakon dva desetljeća političkom odlukom, godine 1967. zvanično vraćeno, “priznata” nam
je nacija, kako je tada apsurdno a ponekad i cinički govoreno, ali nacija kastrirana, bez institucija, povijesno i kulturno ponižena, strogo kontrolirana i praćena da se ne bi prekoračile granice dozvoljenog kulturnog ispoljavanja. Jer nacionalno kulturno-prosvjetno društvo nikad nam nije vraćeno, kao ni druga u Bosni i Hercegovini.
Čak je sedamdesetih godina povedena oštra kampanja protiv bilo kakve ideje o nacionalno-kulturnim institucijama u Bosni i Hercegovini, a nekad plemenitom, rodoljubivom pojmu nacionalnog s tendencijom je pridano ružno značenje šovinističkog, uz apokaliptične asocijacije bratoubilačkog rata.

Tako smo mi četrdeset godina bili i ostali, do danas, jedini narod, ne samo u jugoslavenskoj zajednici naroda nego u Evropi, koji nema kulturne autonomije, koji je bez svojih vlastitih kulturnih institucija; pa
su zbog toga – sa književnošcu koja je osporavana, i jezikom koji u jugoslavenskoj lingvistici nema prava ni na svoje tradicionalno ime, a kamoli na leksičko učešće sa historijom koja se potiskuje povijesnim krivicama i turskim kompleksom, sa kulturom optuženom da je prekinula razvoj duhovnog života u Bosni.

Vjerujem da će neki, na ovom mjestu moga izlaganja, postaviti pitanje za etnologe i sociologe kulture: Pa kako se unatoč tim iskušenjima i proročanstvima, koja se srećom nisu obistinila,taj naš narod održao u svojoj samobitnosti, posebnosti i etničkoj osobenosti; kako je očuvao svoje kulturno-povijesno i duhovno biće; kako je izbjegao zavodljivosti asimilacije i opasnosti nestanka sa kulturnogeografske karte jugoistoka Evrope?

Odgovor je, u ovom neobičnom i jedinstvenom slučaju, etnološki prirodan, historijski logičan i psihološki jasan: Održao se zato što je bio u ravnotežnom, da ne kažemo buridanskom položaju između Istoka i Zapada, izmedu kultura druga dva jugoslavenska naroda istoga jezika, između Vuka i Gaja, u komparativnoj poziciji oplođenja, ali i vlastite određenosti. Održao se iz inada, čvrstinom i postojanošću karaktera, ali i uvjerenjem da “podnijeti sudbinu znači pobijediti”, i to uprkos političkom i narodnosnom negiranju, moralnoj sumnji i stalno otvorenim putevima skretanja i pretapanja u druge narode. Reaktivno osjećanje otpora prema nihilističkim pritiscima, opasnostima kulturnoga zatiranja i povijesnog brisanja bilo je u ovom slučaju produktivno i efikasno, jer je imalo stalan oslonac u vlastitoj svijesti o sebi u tome kritičnom, interpolarnom položaju.To je bila svijest o izvornosti i samosvojnosti vlastitog narodnog bića, o duhovnoj i povijesno-kulturnoj posebnosti medu drugim jugoslavenskim
narodima, svijest o svome “slatkom majčinskom zboru”, kojim su od davnina ispjevane tolike pjesme, ispricane tolike priče, izgovorene tolike mudre poslovične riječi. lli, kako je pjesnik govorio svome srcu u zavodljivom okruženju velikih stvaralaca drugih naroda, sa skepticnom sviješću o konačnoj spoznaji na krilima mašte bez cilja i smjera, sa saznanjem o ispraznosti slijeda tuđih uzora i autentičnosti vlastitog doživljaja ljepote:

Šta te goni, šta te tjera
Da bez cilja i bez smjera
Na krila se mašte dižeš,
A do mete ne dosižeš?

Srce moje zaljubljeno,
Srce moje izgubljeno
Zalud vrijeme ti ne trati,
U njedra se moja vrati!

Jer kad stigneš Sina-gori,
Gdjeno sve u svjetlu gori,
Gdje se tamna ponoć dani
Reci će ti:”Len terani!”

Divni glasi s tuđih strana
U ljubavi uspavana
Zavešće te, srce mlado,
Kao lovci divlje stado.

Hafiz, Hajjam i Nizami
Svaki tebe sebi mami,
Sa svima se ti pobrati,
Pa s’ u njedra moja vrati.

Prepoznajete, to je bio Bašagić, prije osamdeset i pet godina, naš veliki pjesnik i dramatičar, historičar Bosne, bečki doktor “ex linguis islamiticis”, osnivač jugoslavenske orijentalistike, prvi reformator muslimanskog društva, pokretač časopisa Behar, osnivač prvog muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva “Gajret”, što znači nastojanje, zauzimanje, podsticanje, revnost i zagrijanost za akciju, privrženost njenim ciljevima. Eno mu mezara u haremu Begove džamije, medu velikanima našeg prvog književno-kulturnog i društvenog preporoda. Položimo mu danas cvijeće na mezar i poklonimo se njegovu djelu i njegovoj uspomeni. Na njega su se i na časnog Džemaludina ef. Čauševića, pozivali svi oni naši prvaci koji su željeli da emancipiraju muslimanski svijet od svega konzervativnog što stoji na putu društvenog progresa i kulturnog usavršavanja. Na ove naše dalekovide i slobodoumne pretke možemo se pozvati i mi danas, sastavljajući krajeve organiziranog nacionalno-kulturnog razvoja, koji nam je prije četiri decenije bio prekinut. I uzvratiti Bašagiću stihovima ponosa i priznanja koje je on u pjesmi izrekao Mehmed-paši Sokoloviću Velikomu:

Ev’ i vila zlatokrila
S Nevesinja polja ravna
Na bašluk ti vijenac meće
Uspomeno naša slavna.

O, primi ga! Savijen je
Od cvijeća tvoje grude;
U majčinom slatkom zboru,
Nek ti slavi prilog bude.

A Čauševiću odati počast riječima skrušenog poštovanja, koje je Musa Ćazim Ćatić s tugom izustio “na grobu svoja učitelja”:

Na Tvom sam suncu svoje srce grij'o
Od Tvoga duha krila su mi rasla,
S Tvoga sam vrela blagodeti pio,
Jest, svijetli traci Tvog velikog uma
Bijahu luče moje mlade duše,
Što pravoj stazi vodile su mene…

u oba pravca, da postoji uzajamna interferencija djelatnosti te da ova interakcija djelovanja, u smislu stalnog napretka i usavršavanja, treba da predstavlja bitan mehanizam aktivnosti ove ustanove.

Budući da je karakter ovog društva suštinski odreden bićem i životom, duhom i historijom našeg naroda, od prošlosti do sadašnjosti u budućnost, da ono proističe iz njega – prirodno je da se i rezultati djelatnosti “Preporoda”, u oblastima koje obuhvata, namjenjuju i vraćaju tome narodu kao saznanje o njemu, naučno protumačeno i umjetnički oplemenjeno, usmjereno prema XXI stoljeću.

Jer mi danas ne živimo u doba emocija i romantike, nego živimo u svijetu kritičkog razuma, provjere i pronicanja. I kada se, u znatiželji otkrivanja, vraćamo u svijet iz kog smo proizišli, mi se zaista i ne možemo vratiti drukčije već sa modernim senzibilitetom i oslobođena duha, sa recepcijom našeg savremenog poimanja i težnjom znanstvene revizije svega što smo iz prošlosti naslijedili.

Upravo na to se nadovezuje i drugi aspekt djelatnosti ovog društva, a to je iščahurenje iz vlastitog nacionalno-kulturnog bića i kompleksa i obezgraničenja prema prostorima svjetske civilizacije i kulture. A Bosanski Muslimani su još prije jednog vijeka vitalno dokazali da mogu uhvatiti korak sa kretanjima savremene civilizacije, da mogu uskladiti, u okviru vlastitih nacionalnih odrednica, i svoj život, i svoj rad, i stvaralački duh sa drugim razvijenijim narodima i njihovim kulturama, da naš jezik, kako kaže Bašagić, sa smislom za realnost vizije, “može da goji, može da spoji Istok i Zapad, pjesmu i um”. Od tih vremena do danas, uključujući i dvadesetogodišnji zijev naše nacionalne anonimnosti, a stvaralačkog postojanja, o tome vitalitetu svjedoči impozantan zbir naših dostignuća i stečevina. I u okviru nepovoljnih društveno-političkih prilika i razvojnih mogućnosti stasao je veliki niz naših književnih, umjetničkih i znanstvenih velikana, koji, kao trajna vrijednost, ulaze u panteon naše kulture i duha, bez obzira na njihove lične ideološke i političke orijentacije. Jer, kultura, nauka i umjetnost, čiste od ideologije i politike – to će biti osnovno načelo i moral ovog našeg društva; uz civilizacijski odnos prema slobodi duha i intelektualnog uvjerenja svakog pojedinca, ako je bez osjećanja niže vrste i vrijeđanja ljudskog dostojanstva. Stoga smo daleko i od pomisli, unatoč mijenama vremena i društvenih i političkih sistema, da zbog drukčijeg mišljenja gazimo nogama svoje velike duhove, kao što Šekspirova Ofelija kida cvijeće iz vijenca koji joj lice krasi. A poučeni političkom težnjom bivšega “Preporoda” i nacionalnim skretanjima društava iz kojih je proizišao, naša obnovljena institucija će biti apolitička i nestranačka. Ali će ona u svojim programima i u svojim aktivnostima okupljati sve stvaraoce i saradnike koji mogu doprinijeti našem kulturnom utemeljenju, svodeći u svoju maticu svo poriječje duhovnog i društvenog toka našeg naroda od prošlosti do savremenosti: počevši od vrutaka i izvorišta, sve pritoke i rukavce, sve struje i ponornice, mrtvaje i brzake. U toj matici značajna je svaka kapljica, jer:

Kaplja kad u more stigne, nestane je.
Više nije kaplja, nego dobije ime “sedam mora”.
Kaplja je uistinu voda, samo je odvojena od vode
Kada padne u vodu, opet postane voda.

Tako je, o kategoriji univerzalnog jedinstva, prije četiri stoljeća razmišljao naš mistički pjesnik Ahmet Bošnjak Vahdeti (Jedinstveni) iz Dobruna kod Višegrada. I ovo je jedan od glasova iz naše drevne književne prošlosti koji se svojom mudrošću obraćaju nama. Da se oslobodimo griže savjesti što smo bili nijemi svjedoci prekida naše kulturne društvenosti. Ali odluka o “Preporodu” koju ćete vi donijeti, neće biti odluka iz onih dana kada je politika kulturu gurnula ustranu i odvela nas na nacionalno bespuće. Ovo što vi danas treba da usvojite, to je izraz naše sadašnjosti i potrebe našeg bića da bismo ravnopravno i samouvjereno stupili u kulturno poređenje sa drugim narodima. U toj odluci će narod, čiji ste vi prosvijetljeni izdanak, sagledati svojstva koja voli: nezavisnost, visoku mudrost i plemenitost. A vi ćete mu pomoći da se svestranom kulturom, umjetnošću i naukom uzdigne do one visine na kojoj su najnapredniji narodi svijeta.

Tek tada će on biti ukrašen harmonijom, a njegov duh samopouzdanjem. Sa ovim idejama i osjećanjima i pregnućem na rad, pozivam vas kao savremenike modernog doba, svjesne svoga narodnog bića, da pristupimo zvaničnom buđenju, obnovi i oživljavanju društva “Preporod” kako bi ono u budućnosti potvrdilo i čak nadvisilo, ne samo svoju sadržinu, već i svoje ime.